Karika

Znam da je mnogima došlo kao iznenađenje da ove godine nisam otišao na INmusic, ljudi koji su znali da sam upao na radionicu kritike u sklopu Dana Hrvatskog Filma, vjerojatno su mislili da sam apsolutna budala što nisam došao u Zagreb.

Već mjesecima pričam ljudima kako sam poželio svoj Zagreb, krenuo sam govoriti da sam tjelesno se rodio u Sarajevu a duševno u Zagrebu. Tko još može reći da ga je nagrađivani novinar usred Sarajeva nazvao “Jebenim Purgerom”. Ono pružila mi se prilika da istovremeno gledam filmove, pišem kritike te slušam vjerojatno najbolji lineup INmusica ikad.

Šta me zaustavilo, zašto sam ostao u Sarajevu? Ispiti i novac me do sada nisu zaustavili kada je trebalo u Zagreb. Za koje pare ja odem u Zagreb ljudi ne bi znali da odu do Konzuma.

Eh sad, već nekoliko mjeseci imao sam želju da izađem na kafu s najpozitivnijom osobom koju sam upoznao pišući za magazin Karike. Skoro dva mjeseca kanio se da je pozovem na kafu, i uvijek neka obaveza. Ispiti, poslovi, društvo, ljenost sve je bilo razlog da je ne pozovem. Na kraju počeo i ramazan, pa kafa više nije bila opcija. I tako jednog jutra samo me nešto povuklo, ma ima da zovnem Edinu na iftar, na žutu tabiju.

U njenom odgovoru, vidjela se radost na samu pomisao izleta na vidikovac. Osoba koja nikad nije bila na Tabiji, a ima namjeru već jako dugo da ode… Na žalost nju (a i mene) su ispiti čekali, pa se naše druženje s planiranog početka juna moralo pomjeriti nekad tamo na sredinu juna.

Prođoše meni ispiti, dođe potvrda da sam primljen na DHF radionicu kritike, novci potrebni za put u Zagreb došli i došla poruka od Edine da joj ispiti završavaju i da idemo na tabiju taman noć kad ja treba da krenem na put. I nekako bez promišljanja, kažem sebi, nema ti odgađanja za Tabiju… Obećao si.. Festivalska sezona tek počinje pa nisam baš propustio koji film, bendove s ovogodišnjeg INmusica svakako ću imati priliku negdje drugo da vidim…ali noć na Tabiji se ne može propustiti.

I tako odosmo,a ja preko noći postao sam druga osoba. Teško je to objasniti kad gledajući nekog i bivajući u nečijoj blizini skontaš da želi biti bolji, da možeš više, da je krajnje vrijeme da nadvladaš sebe i svoje strahove, prestaneš živjeti polovično… A evo, upravo čitam Edininu reportažu (uskoro na Karikama), vidim da je i na nju utjecao odlazak na tabiju. Žao mi je Zagrebe, ali ovaj put meni je bilo bolje u Sarajevu :$

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s