Natrag u prošlost

http://karike.ba/natrag-proslost-2-sadasnjica-uzvraca-udarac/

http://karike.ba/natrag-proslost-3-povratak-nostalgije/

 

Odlazak u kino, za mene je u djetinjstvu predstavljao odlazak u neki nevjerojatni svijet, roditelji su me vodili nekoliko puta u toku godine, a posebno sam se radovao atmosferi koju je pružao nekadašnji Imperijal. Od samog prilaza kinu, sve me je fasciniralo, sve mi je bilo “sveto”. Znak crne podloge i jarkih crvenih slova zlatnog obruba sjajio je u mraku, izlog s plakatima, s obje strane ulaza, govorio je koji film tog tjedna igra, maleni box office na kojem je radio stariji nasmiješeni gospodin (plakat Danisa Tanovića nalazio mu se iza leđa), ljudi blage naravi, tihi i sretni, uređeni (jer je očito za njih kao i za mene to bila kulturna institucija za koju je potrebno se fino urediti) stoje i iščekuju da se penju uz stepenice u kino salu, sve to je za mene predstavljalo dio ugođaja. (Ipak “kino” u kojem sam gledao prvi film bilo je BKC, film je bio “Hercules”, projekcija dječjeg programa na SFF). Nakon Imperijala, niti jedno kino u meni nije probudilo jednak osjećaj poštovanja, važnosti i iskrene (dječije) emocije, zanimljivo jer sam imao priliku volontirati/surađivati/raditi u više kina, te jedno od njih smatrao drugim domom.

Prije neke dvije sedmice uključio sam sebi besplatni mjesec dana Netflixa. Prije korištenja Netflixa uglavnom sam išao u kino ili preuzimao sadržaje s interneta (ili ih gledao online besplatno). Za kino je potrebno izdvojiti novac svaki put, a pri tome nevjerojatan je izbor “divnih” ljudi koji danas zalaze tamo (urlikanje, prepričavanje radnje filma prije početka, pričanje u toku filma, gledanje u mobitel u toku filma, komentiranje kako je nešto glupo i nerealno u SF filmu itd.) S druge strane gubio sam vrijeme da bi pronašao i preuzeo serije koje me zanimaju, te ih pripremio za sve uređaje na kojima ću gledati (TV/ Laptop/ Mobitel) ili sam gubio živce na zatvaranje gomile odvratnih reklama. Stoga je za mene Netflix trenutno jedno predivno iskustvo, izbor serija je odličan, naslovi se dopunjavaju svake sedmice, nema reklama, ne moram ja preskakati uvodne špice, ne moram pamtiti na kojoj minuti sam zatvorio film, ne moram razmišljati u kojem formatu je video snimak, a pri tom još dobijem preporuke od Netflixa za serije i filmove slične onome što mene zanima. Cijena za ovaj mir od 15 do 25 KM, zavisno od zahtjeva korisnika (15KM ne podržava HD rezoluciju niti je moguće istovremeno gledati sadržaje na više od jednog uređaja), što i nije mnogo ako razmislite da toliko dođe i kablovska/digitalna tv na kojoj se nema šta gledati.

Da li i dalje želim da gledam filmove u kinu? Za mnoge filmove da, koliko god da je publika oko mene “uljudna” i dalje imam želju vidjeti film premijerno. Hoću li još dugo držati ovaj stav? Vjerojatno ne. Filmske premijere već postaju dostupne na Netflixu. Premijera filma Okja ove godine održala se na Cannes film festivalu, a film će već krajem juna biti dostupan na Netflixu. Filmski distributeri već su krenuli razmišljati da u budućnosti filmove istovremeno premijerno puštaju u kinima i digitalno (ili uz veoma kratke razmake premijera od 2 sedmice). Pa da pogledamo stvari opet, da li zaista želim plaćati za svaki film kartu u kinu i biti okružen ljudima koji mi uništavaju iskustvo filma? Ne. Netflix i drugi digitalni servisi koji nude širok izbor “svježih” filmova definitivno su budućnost ove industrije i bilo bi glupo odustati od ovakvog napretka.

Da li je to znak da ću u budućnosti prestati da odlazim u kino? Ponovno ne. Samo ću pažljivije birati šta želim vidjeti u kinu, znat ću bolje da cijenim vrijednost filma na velikom platnu. Jer ipak u kino salama najradije sjedim u sredini prvog reda, i ne nije u pitanju dječačko romantiziranje kina (kao u filmu Dreamers gdje je cilj vidjeti film djelić sekunde prije ostalih), u pitanju je sudjelovanje u filmu. Iz prvog reda (u svakom kinu) gotovo je nemoguće sjediti mirno i vidjeti čitavo platno, potrebno je pogledom kretati se preko platna, pomjerati glavom iz jednog ugla u drugi kako bi se uhvatila čitava radnja, naprosto sudjelovati (taman da posjedujem projektor kući opet ovo ne bi mogao doživjeti). Više stvari dolazi do izražaja iz tog prvog reda u kinima, scenografija dolazi do izražaja sa svim svojim detaljima, i najmanji pokret glumaca sa sobom donosi neku priču/emociju/pojašnjenje, čak i savršeno kadriranje i montaža postaju primjetni i samim tim dosta često pomažu u razumijevanju redateljske misli. U prvom redu u svakom kinu gledatelj će se smrznuti (zbog sistema grijanja kino sala), napraviti milijun pokreta i bolje razumjeti film.

 

U tekstu “stare nade” pričao sam o tri predmeta koja su našla način da nam se vrate u 2017 godini (koga zanima da li je to bilo zasluženo, tekst može čitati ovdje).

Ali nisu samo predmeti ti koji nas progone iz prošlosti. Najbolji svjedok toga svakako možemo tražiti u svijetu filma. Samo u januaru 2017. imali smo 10 naslova koji su bili reboot, nastavak, stripovski spektakl ili nostalgični film. Do kraja godine najavljeno je još približno 60 filmova koji spadaju u ovu kategoriju. Kako i zašto smo se doveli u situaciju da Hollywood štampa ovakve filmove?

Krenimo od jednostavnijih primjera, zašto nam je potreban još jedan “Alien”, “Saw” ili “Jurassic Park” film? Naravno da nam nisu potrebni, osnovna radnja svake od ovih saga davno je završila, ipak konstantno imamo neki novi reboot, nastavak ili dopunu priče. Greška nas konzumenata je ta što se iznova nadamo da će biti još jedan fantastičan “Terminator” ili još jedan svjež i originalan nastavak “Star Wars” sage, pa pohrlimo u kina te uživamo i hvalimo reciklažu već viđenog materijala.

Sve društvene igre i stripovi koje su američka djeca iz 80ih i 90ih posjedovala danas su adaptirani u filmove, a razlog je veoma jednostavan (i logičan). Djeca 80ih i 90ih danas su odrasli ljudi, imaju svoju djecu, sa sadržajem svog djetinjstva nisu se susretali barem jednu deceniju. A tko se ne želi vratiti u bezbrižne dane, kada je najveća obaveza bila školska zadaća? I naravno zašto svojem potomstvo ne izložiti tom istom vidu zabave? Ako je djecu  80ih i 90ih oblikovalo u sjajne ljude zašto ne bi tako isto djelovalo na djecu rođenu iza 2010. godine?

“La La Land” zasigurno je film o kojem se najviše brujalo u 2016. godini, ali da li bi mogli zastati i zapitati se zašto? Kada smo već tu zapitajmo se zašto smo potrčali u kina gledati “Cafe Society”  i “Hail Caesar!”? Svi mi želimo još jednom vidjeti New York u zagušenom dimu noćnih klubova i njihovih vlasnika gangstera ili Hollywood u vrijeme mjuzikla i filmova epskim razmjera? A to su nam priredili Damien Chazelle, Woody Allen i braća Coen u svojim filmovima.

Da sada probamo odgovoriti na pitanje “Kako i zašto smo se doveli u situaciju da Hollywood štampa ovakve filmove?”. Kratki odgovor bio bi nostalgija. Glavna tema dvadesete sezona animiranog serijala “South Park” upravo je bila nostalgija. Već u prvoj epizodi autori ovog serijala upoznali su nas sa “Bobicama Nostalgije”, čudnovatim voćem koje nas vodi u prošlost, na ono fino toplo mjesto, gdje su stvari bile bolje i jednostavnije. Svijet je danas na “Bobicama Nostalgije”, ljudi ne žele iskusiti nešto novo i prihvatiti društveni napredak. Ubrzani tempo življenja i kiša informacija koja nas zasipa svakog dana naprosto su nešto s čim se ne znamo nositi, te se stoga odlučujemo na bijeg u mirnija vremena. Veliki filmski studiji u protekloj deceniji naučili su kako da iskoriste pogubljenost društva, te krenuli snimati radove na kojima ne moraju mnogo strahovati o kvalitetu produkta, jer će ga prodati nostalgija.

U moru nostalgije Hollywood je zaboravio šta je to zaista film? Zaboravili su da je film tu kako bi nam prikazao mogućnosti stvarnosti (oponašao je) te istražio koliko daleko može dosegnuti ljudski um. Film nije nešto što je potrebno samo konzumirati, nešto što treba da nam oduzme dva sata u pokušaju da nas zabavi, dobar film publika mora doživjeti, emotivno nas vezati te natjerati na razmišljanje i diskusiju. Dobar film možda nećemo razumjeti na prvu, pa će nas drugo gledanje impresionirati. Potrebni su nam filmovi koje ćemo razumjeti tek u nekom zrelijem životnom dobu, filmove koji su sjajni tek kad se “slegnu u glavi” ili kada krenemo razmišljati o njima. Jer tek kada ostanemo zarobljeni mislima u filmu, nakon što se svjetla u kino sali upale, pogledali smo sjajan film, film za kojim ćemo jednog dana postati nostalgični.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s