Šta je to kritika i zašto nam je potrebna?

http://karike.ba/sta-je-to-kritika-i-zasto-nam-je-potrebna-dio-1/

http://karike.ba/sta-to-kritika-zasto-nam-potrebna-dio-2/

Neću lagati, nebrojeno mnogo puta sam u posljednjih godinu dana čuo ove dvije rečenice: „Svako živ može pisati kritiku“ i „šta to nama treba neko da pametuje o filmu/muzici/knjigama, pa možemo i sami skontat je l’ nam se šta sviđa“. Hajmo realno, ja jesam krenuo pisati kritiku jer mi je to bilo zabavno, pričati o filmu, ali zaista niti u jednom trenutku nisam bio uvjeren da je to nešto jednostavno. E sad, ako ja koji studiram književnost mislim da kritika nije jednostavna stvar, zašto onda široke mase misle suprotno? Kako se najviše zanimam za film, pokušati ću da ovu pojavu objasnim na primjeru, recimo na filmu The Grand Budapest Hotel, redatelja Wes Andersona, mada ona podjednako vrijedi za muzičku, teatarsku i književnu kritiku.

Navedeni film sam imao priliku pogledati kada se premijerno prikazivao, ipak u to vrijeme nisam znao mnogo o njemu. Svojevremeno sam gledao što bi mi netko preporučio ili ono što mi je na osnovu trailera izgledalo zanimljivo. Tako sam i došao do ovog Andersonovog filma, puka slučajnost, trailer na stranici lokalnog kina. Eh sad, hajmo zamisliti da sam s tadašnjim filmskim znanjem uzeo papir i olovku da pišem kritiku, vjerojatno bi napisao radnju filma, koju svako može pročitati na IMDB, napisao bi kako je glavni lik luckast, da je u pitanju avantura koja izgleda kao da je snimana u 70-im, sve ono što se već vidi u trailerima. Pored ovog eventualno bi napisao da je (meni) dobar film bez dodatnih objašnjenja zašto je to tako. Tu nastaje problem, da je ovo fakat moja recenzija, čitatelj iz nje ne bi saznao ama baš ništa što sam nije mogao istražiti u 5 minuta. Upravo zbog ovakvih recenzija ljudi misle da svatko može raditi kritiku, jer su pronašli na youtube par tipova koji gledaju filmove i prepričavaju ih pred kamerom pa sebe nazivaju kritičarima. Usput u svojim „kritikama“ onako pokušavaju biti duhoviti i cool i puni znanja jer ono znaju prepričati zaplet filma ili neku vizualno interesantnu scenu.

Poenta kritike nije da prepriča film ili da bude cool u prezentiranju filma potencijalnoj publici. Poenta kritike nije ni toliko u ocjenjivanju nekog filma, jer šta ustvari predstavlja kvalitetu filma od 5 zvjezdica ili u ocjeni 7/10? Zašto neki film valja ili ne? Poenta kritike je prezentirati osnovne ideje kojim se neki redatelj bavi u filmu i dati čitatelju/gledatelju priliku da sam razluči da li mu se nešto dopada ili ne. Meni je možda super The Grand Budapest Hotel zbog avanturističkog karaktera i neobičnih boja u filmu, dok bi netko mogao reći da mu je užasan jer ne želi gledati djetinjaste likove kako skakuću okolo u rozo/ljubičasto&bordo okruženju. Zato ocjene filma nisu bitne, svatko ima svoje preference i ta subjektivnost ne bi smjela donositi finalni sud o bilo kojem dijelu.

Pa dobro, kako onda biti objektivan kad je u pitanju film. Vratimo se ponovno na ono kako bi naša kritika trebala izgledati. Ono do sada napisano je loše kao gotov tekst, ali super kao neki uvodnik. Ako bi objektivno željeli gledati film, onda bi se trebali zapitati zašto je redatelj napravio film i zašto je napravio bilo šta što smo vidjeli u filmu. Kada je u pitanju naš film, Anderson ga je napravio jer je bio oduševljen književnošću Stefan Zweiga. E sada onaj tip koji je rekao da mu se ne dopadaju likovi u filmu ima razlog zašto je to tako, dakle nisu krivi redatelj ili likovi nego on sam koji je otišao gledati nešto inspirirano književnosti o kojoj ništa nije znao.

Sad već napredujemo, zar ne? Čitanjem da je film inspiriran književnosti, pomakli smo se od IMDB sinopsisa i trailera. Idemo dalje, zašto u prvih pet minuta mi se triput promijenila širina slike na filmu? Eto još jedne stvari koju čitatelj nije znao do sada, a neće mu pokvariti film, nego čak šta više, možda ga privući da ga pogleda. Hajmo usrećiti tipa koji se žali na color paletu u filmu, ono otkrivanjem da određene boje imaju određenu simboliku, nismo otkrili nikakav veliki zaplet u filmu, ali smo opravdali redateljev izbor (sviđao nam se on ili ne). Šta bi još mogli staviti u tekst? Hajmo pretpostaviti da dio čitatelja teksta do sada nije gledao ama baš ništa od Wes Andersona. E sad, ne možemo baš krenuti od Kulina bana, smoriti ćemo one čitatelje koji su već maheri za ovog režisera. Ali ako napišemo jedan paragraf o redatelju i njegovom dosadašnjem radu, to nikog neće smoriti.

Ovo je već neki pristojan tekst o filmu The Grand Budapest Hotel. Moglo bi se tu još svašta dodati, svatko od nas zapitat će se za drugačije stvari zašto, pa će napisati drugačiji tekst. U priču možemo dodati i dozu subjektivnosti, ali ne toliko da bi zabavili čitatelja, nego da bi iskazali sebe, svoj stil pisanja, stavove koje zastupamo, a ne utiču na kvalitetu filma, i to je onda to. Sada već imamo kritiku.

Za kritiku nije dovoljno pogledati film i biti lud, treba tu pomalo istražiti o filmu, obratiti pozornost na detalje, na svakom ćošku pitati se zašto je nešto u filmu, poznavati historiju filma (da se ne bi divili plagijatima i lošim omažima), biti spreman na čitanje dodatne tematske literature (književne, filozofske, šta god nam već film servira) kako bi opravdali ili opovrgli nešto što redatelji postavljaju u svoj rad. Kao i bilo koji drugi posao, i kritičar se ne postaje preko noći nego napornim radom i konstantnim unaprijeđivanjem svojih znanja. Svatko može napisati tekst ili uraditi video o filmu, ipak to nije znak da je svatko kritičar.

Kao što sam već spomenuo u prvom dijelu ovog teksta, ja sam za filmove prije saznavao putem preporuka prijatelja te trailera koji su mi se pojavljivali na youtube-u. Manje više tako svi saznajemo, što nam servira kino ili što nam serviraju društvene mreže to i gledamo. A ono serviraju nam se visokobudžetni hollywoodski filmovi koji su tu da šljošte, zabave nas na dva sata, nakon čega izgubimo želju da ih ikad više pogledamo. Ono što se ne promovira su radovi koji imaju neku poentu, koji zabave ali istovremeno nas natjeraju na razmišljanje, istraživanje, ponovno gledanje. To su filmovi uz čije likove se emotivno vežemo i kojih se vrlo rado sjetimo. Zašto onda nisu u fokusu? Zašto nam ne iskaču, njihovi traileri na youtube, a članci o njima na društvenim mrežama. Veoma jednostavno, oni nemaju budžet za veliku promotivnu kampanju.

Stripovski spektakli danas na promociju potroše ono što bi bio kompletan budžet za neke filmove. Tu na snagu stupa kritika, ona je tu da ponudi publici alternativu u odnosu na ono što im se servira. Kritika je tu da ukaže na globalne trendove i njihove nedostatke kako filmski studiji ne bi uzalud trošili novce radeći filmove koji ne zanimaju publiku. Kritika je također tu da olakša posao u izboru filmove kino distribuciji te samim kinima.

Hajmo sada malo presabrati trenutnu situaciju BH kina. Ono što najviše gledamo u lokalnim kinima su visokobudžetni američki filmovi te regionalne komedije. Realno gledano to su trenutni zahtjevi publike. Uvođenjem filmske kritike razvio bi se stupanj filmske obrazovanosti, pa bi publika samim tim imala interes za raznolikim filmovima. Veći interes za filmom dovodi potrebu za raznolikim filmskim programom, otvara potencijal za nova kina te otvara vrata prema većem broju (i povoljnijim cijenama) streaming servisa kao i povećanju broja filmskih djelatnika. Ako svako nekoliko godina imamo film domaće produkcije koji osvaja nagrade, šta bi bilo da imamo nove BH filmove svake godine?

Vjerojatno već neki od vas koji ovo čitaju sad sebi govore „Ma ja, samo nam treba još BH ratnih filmova“. NE! Kritika je upravo tu da ne bi došlo do toga, kritika je ta koja bi razlučila šta je svježa a šta isprana tema, šta je potrebno za lokalni film a čega je masprodukcija, odnosno ako se već snimaju filmovi ratne tematike, zašto se snimaju, te da li su dobrog/lošeg kvaliteta.

I kako stojimo s filmskom kritikom u BH danas? U dnevnim novinama Oslobođenje imamo priliku svake sedmice dobiti jedan novi tekst, uglavnom o hitovima koji igraju u Sarajevskom kinu Cinema City. Tu su nešto malo ozbiljniji i kvalitetniji tekstovi o filmu na web stranici Al Jazeere Balkans. Kako je autor ovih tekstova Sead Vegara oni uglavnom krase i njegov portal filmofil.ba. Svake dvije sedmice imamo i tekstove Mirze Skenderagića u magazinu STAV, koji se malo više orijentiraju na lokalna i regionalna ostvarenja. Od nedavno tu i portal za pop kulturu Bosonoga, na kojem se javlja dosta novih mladih interesenata za filmsku kritiku. Problem ovog portala leži u tom što ne prave baš selekciju tekstova tako da je u gomili objava moguće isfiltrirati tu i tamo kvalitetan tekst.

Postoji još nekoliko novina/portala na kojima je moguće pronaći filmsku kritiku, ali sve u svemu stanje je loše (portal kritika.ba pokazuje da interesiranje nije ništa bolje ni za pisanje teatarske, glazbene ili književne kritike). A kritika nam je istinski potrebna…

Stoga da ne bi bilo da je ovo kraj teksta te da ću sve ovo ostaviti na riječima, ovom prilikom ohrabrujem sve vas filmske entuzijaste, da se iskušate u pisanju kritike te se javite karikama (ili filmofilu/portalu bosonoga/ portalu kritika.ba) sa svojim tekstovima (tražite da se vaš tekst detaljno analizira, te vam se obrazloži šta je dobro/loše u njemu prije same objave), vježbate svoje pisanje i naravno uživate u kulturi

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s