Moja kultura: Razgovor sa studenticom književnosti Amelom Mustafić

http://karike.ba/moja-kultura-razgovor-sa-studenticom-knjizevnosti-amelom-mustafic/

„Omladinski magazin u BiH“, ovo je ideja zbog koje sam se prvobitno odlučio javiti u Karike te postati suradnik. Do trenutka dolaska u tim, bavio sam se isključivo pisanjem filmske kritike, te tekstova vezanih za film (interview, esej, top liste). Ipak, kada je podignut portal i oživljen Facebook page, došao sam do zaključka da ne želim pisati o filmu na još jednom mjestu. Koga zanimaju ti tekstovi, svakako će ih pronaći na drugim portalima i u časopisima. Za mene su Karike magazin kojem je cilj prezentirati mladim ljudima nove ideje, prikazati da nisu bezvrijedni, da će, ako nešto vole i usavršavaju se, prije ili poslije uspjeti. Karike su dale glas mladim novinarima, mogućnost da se izraze a da ne strahuju hoće li biti cenzurirani (ili ih možda neće nikako objaviti jer se bave temama koje nisu tako poželjne za javnost).

Ipak u ovom kratkom vremenu postojanja, osjetio sam potrebu da Karike budu još nešto, da budu mjesto koje će dati prostor svim mladima koji započinju svoju karijeru, nižu uspjehe i imaju potencijal za velikim i sjajnim stvarima u budućnosti. U toku mjeseca marta, imat ćete priliku čitati intervjue s književnicom koja uskoro izdaje svoju prvu knjigu (tekst ispod), mladom talentiranom glumicom koja fascinira svojim nastupima na Otvorenoj sceni Obala, te budućom redateljicom, koja je na 22. SFF-u osvojila nagradu „Teen Action“. Krećemo s prvopomenutom, mladom književnicom Amelom Mustafić.

Draga Amela, kada si otkrila svoj talenat za pisanjem, da li se sjećaš prve napisane poeme?

Tek od srednje škole sam nekako zavoljela poeziju i samo čitanje književnih djela. Tad sam i počela pomalo da pišem, ali na početku su to više bili neki pisani sastavi, poezija u prozi, nekad sam znala samo po jednu ili dvije rečenice napisati i ostaviti tako da stoji, tako da stvarno ne mogu reći, ne mogu se sjetiti prve napisane pjesme.

Do sada, tvoji radovi su se pronašli u velikom broju zajedničkih zbirki poezije. Koliko zbirki je u pitanju? Da li postoji neka kolaboracija koja ti je mnogo draža od ostalih?

Moje pjesme su do sada objavljivane u zajedničkim zbirkama poezije i antologijama. I imam ih preko deset jer s tim brojem sam ih više i prestala da brojim. I da, naravno, imam jednu zajedničku zbirku koja mi je nekako najdraža, a to je knjiga „Svi smo mi božja d(j)eca“, koja je posvećena Romima i ta knjiga mi je donijela i ovu prvu samostalnu knjigu poezije.

Upravo si završila s prvom samostalnom zbirkom poezije. Da li nam možeš reći nešto više o „Umiranju djetinjstva“? Otkud to da zbirku izdaju Zagreb i Beograd, a ne Sarajevo?

„Umiranje djetinjstva“ je knjiga koja govori o ratnim grozotama koje najviše štete donesu djeci koja gube djetinjstvo, knjiga o ljubavi ali ne onoj običnoj, svakodnevnoj ljubavi, nego onoj ljubavi koja umire s djetinjstvom, jer mislim da prava i istinska ljubav stanuje samo u djeci. Tu je i socijalna poezija, koja, uglavnom, obrađuje živote djece nižeg socijalnog staleža, ali djeca su sretna i bogata dobrotom i ljubavlju. Knjigu izdaje Beograd i Zagreb iz razloga što sam osvojila nagradu na konkursu čiji su organizatori izdavačka kuća iz Beograda i izdavačka kuća iz Zagreba.

Kada će biti prva promocija knjige i gdje? Da li je prvo Sarajevo ili neki drugi grad? Da li je u pitanju mini turneja gradova?

Prva promocija bi trebala biti od 4. do 8. aprila ove godine u Beogradu kada se održava i manifestacija „Dani Roma“. U Sarajevu bi, također, trebala biti u aprilu, ali još ne znam tačan datum, a u Hrvatskoj u maju.

Boli me smrt svakog djeteta, svakog čovjeka, bez obzira na njegovu boju kože, boju krvi i ime, svaka tuđa bol treba da bude i naša bol. I boli me, mnogo, kada na nekim portalima djeca od šesnaest godina svijet dijele na Naš i Njihov i time prizivaju nove ratove i obećavaju osvete. (Amela Mustafić)

Sjajno mi je kako si uočila da sve više mladih piše lošu ljubavnu poeziju. Sjajno mi je i da si odlučila pisati nešto drugo. Ipak, da li možeš objasniti zašto baš „antiratna poezija“?

Pa mislim da je pisanje ljubavne poezije, danas, veliki zalogaj, jer je od pamtivijeka ta poezija bila najzastupljenija, pa je samim tim nastalo toliko dobre ljubavne poezije koju je teško nadmašiti. Ali, s druge strane, mislim da je danas ta ljubav toliko lažna i da je sve manje ljubavi, a sve više koristi te, samim tim, rijetko me koja novonastala ljubavna poezija ostavi bez daha. Svijet u kome živimo prepun je mržnje, krvi, ratova, bijede, bolesnih žena, bolesne djece, bolesnih muškaraca i mislim da se te teme trebaju staviti u prvi plan, jer, možda, nekad nekome otvore oči. Ja u prvi plan stavljam antiratnu poeziju.

Meni je izrazito zanimljiva tema kojom se baviš, jer ipak si rođena 1994. godine, i nisi upamtila rat. Da li je okruženje u kojem si odrasla bilo takvo da su se uvijek plele priče o ratu i podjelama na „njihove“ i „naše“?

Da, ja nisam upamtila rat, ali nekako svakodnevno se priča o tome, svakodnevno su ratovanja oko nas, u drugim zemljama, i to me boli, boli me smrt svakog djeteta, svakog čovjeka, bez obzira na njegovu boju kože, boju krvi i ime, svaka tuđa bol treba da bude i naša bol. I boli me, mnogo, kada na nekim portalima djeca od šesnaest godina svijet dijele na Naš i Njihov i time prizivaju nove ratove i obećavaju osvete.

Nedavno sam gledao izložbu učenika četvrtih razreda osnovnih škola u Kantonu Sarajevo na temu „Dan nezavisnosti“. Radovi koji su djeca rođena 2008. godine (dakle, 13 godina nakon završetka rata) slikala uglavnom prikazuju rat, krvoproliće, vojsku, smrt. Zašto je to tako? Zašto netko tko nije upamtio rat i tko nije osjetio postratne promjene, želi da priča/piše/slika o ratu?

Kao što već rekoh, priča o ratu je svakodnevna. Mislim da djeca itekako i danas osjete tu napetost između ljudi koji pripadaju različitim nacijama i vjerama. Krivi su roditelji jer djecu od malih nogu uče da mrze sve što je drugo i drugačije, pa kada Marko čuje da se dječak s kojim je upravo stupio u komunikaciju zove Mehmed, odstupa od njega, sa strahom, jer je čuo od roditelja da su oni njih nekad ubijali, i da su ljudi s takvim i sličnim imenima svi zli. Ista je priča i kada Mehmed sretne Marka. Samim tim, i za očekivati je takve radove kod djece.

Da li ljudi danas čitaju poeziju? Da li čitaju književnost?

Ljudi danas jako malo čitaju i vole poeziju. Dok je s prozom druga stvar, mislim, da se čita mnogo više proze ali ne u isto vrijeme i književnost. Sve više su ljudi zaluđeni nekim ljubavnim romanima, hororima koji zaglupljuju ljude. Sve manje se čita prava književnost koja bogati dušu i glavu puni znanjem te nas uči da razmišljamo, a to je: usmena književnost, Bokačo, Remark, Hemingvej, Tolstoj, Andrić, Selimović, Krleža itd.

Šta ti misliš o akciji „Narodna čitaonica“? Da li nam je u sarajevskoj Vijećnici potrebna čitaonica, ili možda čak i biblioteka?

U potpunosti podržavam tu akciju i mislim da je itekako potrebna jedna velika čitaona u Vijećnici.

Nedavno, u interviewu, Boris Lalić mi je otkrio da je jedini u svojoj generaciji na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta koji piše. Da li si ti jedina u svojoj generaciji s Odsjeka književnosti naroda BiH i B/H/S jezika koja piše?

Ja nisam jednina koja u svojoj generaciji piše poeziju, tu su još Edin Rikalo i Dženeta Rovčanin koji pišu izvrsnu poeziju. Edin već ima dosta objavljenih pjesama, dok je Dženeta nekako više povučena, kaže da čeka svoje vrijeme, koje će, ja se nadam, biti uskoro.

Kako vidiš svoju budućnost? Kao netko tko piše književnost ili netko tko je predaje u školama / na fakultetima?

Sebe u budućnosti vidim kao nekog ko je u potpunosti odan književnosti. Voljela bih predavati djeci i spremna sam dušu ostaviti onoj djeci koja vole književnost.

Imaš li savjet za one koji razmišljaju o studiju književnosti? Da li bi dala isti savjet onima koji žele da se bave pisanjem?

Oni koji žele studirati književnost mislim da moraju književnost voljeti dušom i neće imati problema. To je zaista za mene nešto najdivnije. I vi nebo ne trebate vidjeti u plavoj boji, nego u crvenoj, žutoj, ljubičastoj… Ako ga ne možete vidjeti u tim bojama, ne upisujte književnost. A pisanje, ne postoji savjet, ili znaš ili ne znaš.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s