Karike: Svjetlo u bezizlaznoj tami prošlosti

http://karike.ba/svjetlo-u-bezizlaznoj-tami-proslosti/

Rođen sam 13 augusta 1992 godine, u Sarajevu i mogu slobodno da kažem kako me rat na neki način, možda ustvari na sreću, mimoišao. Gotovo da ne posjedujem nikakva sjećanja na ovaj period života, tu i tamo kroz maglu uvežem neke sitnice ili čujem neku priču od starijih, vidim neki predmet koji me podsjeti na nešto. Upravo iz tog razloga, nejasnoće prve tri godine mojeg života, u posljednjih godinu dana krenuo sam istraživati ratnu historiju Sarajeva. Nisam bio u potrazi tko je počeo rat, koliko ljudi je poginulo, tko su heroji a tko zlikovci, nisam u potrazi za svojim identitetom i nemam želje svrstavati se u neke sulude kutijice. Ono što mene zanima oko ratnog Sarajeva, i rata općenito, su svakodnevne priče, priče običnih ljudi, njihovih života, načina na koji su pronalazili svjetlo u danima beskrajne tame koju im je život servirao.

Čitao sam Zaimovića, Jergovića, Veličkovića, Kulenovića i druge, imao priliku pogledati „Scream for me Sarajevo“, slušati priče ljudi iz pozorišta, kina, s radija. Na kraju krajeva prošao sam i Istorijski muzej kao i „tunel“ i moram priznati da svaki od ovih koraka bio je mali komadić slagalice koji je u meni stvarao objektivnu sliku gnjusnih posljedica ratovanja. Slagalica je dobrim dijelom bila složena, imao sam priče o kulturi grada, o razaranju grada i priče o teškom životu građana, ali osjećao sam da nešto nedostaje da bi slika bila kompletna. A onda, nekad krajem januara, pronašao sam i preostale dijelove slagalice, nalazili su se u djetinjstvima, izgubljenim u ratu.

Nakon obilaska Muzeja ratnog djetinjstva, naravno, imao sam potrebu razgovarati i s Jasminkom Halilovićem, njegovim idejnim tvorcem, o nekim osnovnim stvarima vezanim za muzej. Zašto ne detaljnije, zašto ne o svakom eksponatu pojedinačno, odgovor je jednostavan, muzej i eksponati se ne mogu oblikovati u tekst od nekoliko hiljada znakova, njihovo bivstvovanje se ipak mora osobno iskusiti.

KAR!KE: Projekat “War childhood” započeo je kao knjiga prije šest godina. Na proljeće 2016. godine, imali smo priliku vidjeti njegov drugi stepen realizacije, izložbu koja se održala u Historijskom muzeju Sarajevo. Krajem januara 2017, dobili smo i muzej posvečen djetinjstvu u ratu, Jasminko, da li bi nam mogao objasniti kako i zašto je nastao projekat te na koji način se desila transformacija iz pisane svjedoćbe, preko kulturnog događaja do arhiviranja historije?

Jasminko Halilović: Tok je bio prirodan: knjiga je nastala jer nije bilo takve knjige i smatrao sam da je potrebna. Tokom rada na knjizi, uvidio sam da ljudi sjećanja vežu uz predmete koje još uvijek čuvaju, i shvatio da je i muzej potreban. Zatim je nastala muzejska kolekcija, nekoliko privremenih izložbi, a zatim i prva stalna postavka, odnosno muzej u Sarajevu. Sada idemo dalje sa istraživačkim, izložbenim i edukativnim aktivnostima.

Muzej u stalnoj postavci ima 50 eksponata, dok u vašoj arhivi se nalazi njih 3000. Kakav je plan za ostale eksponate? Šta to možemo očekivati u muzeju van okvira stalne postavke?

Postavku planiramo rotirati otprilike četiri puta godišnje. Osim toga, komunicirat ćemo i kroz putujuće izložbe, ali i druge medije.

Od jedne osobe preko tima prijatelja do institucije koja upošljava ljude… Prosto pitanje, kako?

Mi smo radili sa velikom strašću i bili smo iznimno posvećeni. Radili smo bez pauze, nedjeljama, tokom praznika, kada smo bolesni. Radili smo i do 20 sati dnevno. Ovo nam je bilo važno, osjećali smo da je važnije od nas i dali smo sve od sebe. Mislim da je Muzej ratnog djetinjstva zbog toga danas institucija na zdravim temeljima čijem ćemo pravom rastu i razvoju tek svjedočiti u budućnosti.

Da li su ljudi u ovih prvih nekoliko sedmica postojanja prepoznali instituciju? Kolika je dnevna posjećenost te šta to zanima domaće, a šta strane posjetitelje?

Mi smo zadovoljni posjetom, iako još uvijek nismo posvetili mnogo pažnje promociji. Posjete su kvalitetne, ljudi doživaljavaju muzej onako kako mi želimo i prepoznaju njegovu unikatnost. Sigurni smo da će ih u budućnosti biti još više.

Kako lokalno stanovništvo reagira na muzej. Da li su ljudi se naučili nositi sa prošlosti, ili je historija i dalje osnovna materija za kreiranje mržnje?

Rat u BiH se nažalost svakodnevno koristi za stvaranje novih i podgrijavanje starih podjela među ljudima. U Muzeju ratnog djetinjstva vjerujemo da se važno ovom temom baviti konstruktivno i odgovorno. Ako to radimo na taj način, pokazalo se da možemo i pomoći ljudima da se nose sa traumatičnim iskustvima. Nadamo se da će naše djelovanje u BiH značajno doprinijeti na tom planu.

Kako strani posjetitelji saznaju za muzeja? Koliko razumiju sam projekat te koncept rata?

MRD ne pokušava educirati ljude o ratu, nego o iskustvu odrastanja u ratu, što je jedan segment rata. To je vrlo važno i zbog toga pokušavamo pažljivo i precizno komunicirati. Strani posjetioci za nas čuju većinom iz svjetskih medija koji su pisali o muzeju.

Da li ljudi koji su preživjeli druge ratove znaju za koncept i da li žele pričati svoje priče?

Počeli smo raditi na širenju kolekcije koja će vrlo uskoro okupljati i iskustva iz drugih ratova. Reakcije na prezentacijama od USA do Japana su slične: ovo iskustvo je univerzalno, i ljudi ga razumiju. U Japanu mi je prišla žena koja je bila dijete u Drugom svjetskom ratu i u suzama rekla kako se identificirala sa većinom priča koje sam prezentirao.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s