Ziher.hr recenzija: Priručnik za samospoznaju u tri čina (Moonlight ,B. Jenkins, 2016)

Prije manje od mjesec dana, Britanska filmska akademija je odlučila postaviti nove kriterije koje će filmovi od 2019 godine morati zadovoljiti ako žele biti nominirani za nagradu u glavne dvije kategorije ove akademije. Cilj novih kriterija je, kako tvrde „povećano reprezentiranje manjinskih/zapostavljenih grupa ispred i iza kamere“. Prema novim pravilima BAFTA-e, filmovi će morati dokazati da su radili na poticanju raznolikost u dvije od četiri navedene kategorije: 1. Teme i karakteri na filmu, 2. Sudjelovanje osoba treće životne dobi na filmu, 3. Profesionalno usavršavanje u struci i mogućnost napredovanja  4. Dostupnost filma publici (pristupačnost nedovoljno reprezentiranoj publici). Odluka BAFTA-e ne bi trebala biti iznenađujuća, već sada filmske akademije imaju prešutno pravilo o zastupljenosti filmova koji promoviraju raznolikosti, pri nominacijama za nagrade, što nije problem, jer su u pitanju radovi koji donose nešto novo, zanimljivo i kvalitetno pred filmski objektiv.

Spasitelj raznolikosti, heroj manjina

Barry Jenkins, redatelj kojem ova odluka neće smetati, od 2003. godine gradi karijeru kroz radove o manjinskim skupinama i raznolikosti,  a 2017. će izgleda biti njegova godina. Nakon osvojenog Zlatnog globusa za najbolju dramu, nominacije za najbolji film na nagradama BAFTA i gotovo sigurnoj nominaciji za Oscara, očekivalo bi se da je Moonlight izvanredan filmski rad koji veliča slobodu i raznolikost kroz svoju priču o gay afroamerikancu. Na žalost publike i kritike (koja strahuje, da uradi svoj posao, da ne bi bila protumačena homofobnom ili rasističkom) u pitanju je višestruko nagrađivana sramota filmske industrije.

Rađen prema tekstu „In Moonlight Black Boys Look Blue“ kazališnog autora Tarella Alvina McCraneya, film prati Chirona, mladića koji odrasta u getu Liberty City (Miami),  u procesu samospoznaje kroz tri životna razdoblja. Dok McCraneyjev tekst  istovremeno prati dan u svakom razdoblju protagoniste, kako bi se tek na samom kraju otkrilo da je u pitanju isti lik (solidan primjer realizacije ovoga svakako je „Trampolin“ Zrinke Matijević), redatelj Jenkins odlučuje razdvojiti ova razdoblja na segmente „Little“, „Chiron“ i „Black“ te linearno prikazati radnju.

Duge i jednorozi u kvartu

Tako u uvodnom segmentu „Little“ prikazuje nam se emotivno vezivanje dječaka Chirona za Juana, lokalnog dilera, koji predstavlja njegovog zaštitnika od lošeg doma i naopakog kvarta. Segment „Chiron“ nas vodi kroz tinejdžerske dane protagoniste, prepucavanja i zlostavljanja tipična za kvartove te navodno otkrivanje seksualnost, koji završavaju pogubno, nasiljem koje smješta Chirona u zatvor. U finalnom segmentu „Black“ imamo priliku gledati Chirona, bivšeg zatvorenika, dilera u Atlanti, te njegov povratak u kvart i samospoznaju,  priznavanje sebi tko on zaista jeste i prihvatanje toga.

Filmovi Boyz n the Hood, Menace II Society, South Central dobrim dijelom su bili uzor za „Moonlight“ te jedini znatniji noviteti koji nam donosi ovaj film su potenciranje dijaloga naspram radnje te uvođenje LGBT tematike u film o afroameričkim gangsterima. Redatelj Jenkins  pokušava nas natjerati da razumijemo i zavolimo protagonistu Chirona putem dijaloga koji očajno pokušavaju biti emotivni i bitni, beskrajnim fokusiranjem na lica glumaca (valjda kako bi razumjeli osjećanja likova) i naravno nezaboravnim napucavanjem plitkih uvreda na račun gey osobama. Zbog opširnog opsega stereotipa od majke narkomanke, preko izdajnički nastrojenog društva do propitivanja odjevnih izbora Chirona veoma je teško razlučiti razumije li Jenkins manje emocije i tegobe „života u kvartu“ ili osjećanja i pritiske kroz koje prolazi LGBT populacija.

BAFTA i redatelji koji pecaju nagrade

Od novih pravila BAFTA-e, prema svemu sudeći, profitirali bi filmaši koji pecaju nagrade, poput Barryja Jenkinsa, otvorenih pogleda na svijet, koji ipak nisu u stanju da suosjećaju ili prenesu priču i emocije na publiku. Drugi filmski stvaraoci bili bi zapostavljeni ili forsirani da se odreknu svoje slobode izražaja, ubacujući u filmove ono što im nije potrebno, za potencijalnu nominaciju. Da li je pred nama doba filmova koji će reciklirati stare ideje i „oplemeniti“ ih lažnom raznolikošću, ili je Moonlight crna ovca u blistavoj budućnosti filmske industrije koja se bori protiv whitewashing prakse, naravno, ostaje da se vidi u nadolazećim godinama.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s