Ziher.hr recenzija: Nezaboravni noćni ples („ La La Land“ – D. Chazelle, 2016)

http://www.ziher.hr/nezaboravan-nocni-ples-la-la-land-d-chazelle/

 

U posljednjih godinu dana, mnogi filmski radnici od redatelja preko glumaca do kritičara, raspravljali su o odumiranju umjetnosti filma i smrti kina (zbog prevlasti streaming servisa), dajući za razloge sve od nedostatka originalnih ideja preko hiperprodukcije tržišta filma zahvaljujući jeftinoj tehnologiji i internetu do gigantskih korporacija, produkcija i megalomanskog marketinga. Braća Cohen i Woody Allen kroz svoje radove „Hail, Cesar!“ i „Café Society“ u 2016 godini pokušavali su prodati nostalgiju na vremena glazbe koja ima dušu te filma obasjanog magijom i plesom. Scenografije, kostimografije, glazba i sva sila referenca koja je servirana, u ovim filmovima, bili su zadovoljavajući ali ono što su redatelji pokušali da nam ispričaju naprosto nije pripadalo referiranom periodu i to je publici bilo veoma lako za primijetiti.

Još jedan dan sunca!

Dok su se redatelji nostalgičari gušili u lošoj imitaciji Hollywooda 30-ih i 50-ih, Damien Chazelle pristupio je zlatnom dobu Hollywooda s mnogo više razumijevanja. Mladi redatelj je svjestan da nije odrastao u vrijeme kada su izvorno prikazivani „Sunset Boulevard“, „The Rebel Without a Cause“, „Singin’ in the Rain“ i da ne postoji takvo istraživanje filmske građe koje bi mu uspjelo prenijeti istinski osjećaj bivanja u tom vremenu i prostoru, stoga svoj najnoviji film „La La Land“ smješta ovdje i sada, u današnjicu, u kojoj živi, i koju odlično razumije. Već od prvog kadra, plesne scene na mostu tijekom jutarnje gužve u L.A.-u, uz pjesmu „Another day of sun“ gledateljima je jasno šta ih očekuje u narednih 128 minuta, mjuzikl o dečku i djevojci zarobljene u 2016 godini, koji pokušavaju da ostvare svoje životne snove satkane na pričama o vremena koja nisu tu.

Njegovo ime je Sebastian (Ryan Gosling) i dok svira popularnu glazbu po proslavama, on sanja da svira jazz u vlastitom clubu u L.A. smještenom u prostoru u kojem je stvarana povijest ove slobodne glazbe. Ona je Mia (Emma Stone), radnica u malom kafiću u prostoru Warner Brothers studija koja sanja o uspješnoj karijeri u glumi, gdje bi igrala u filmovima koji su stvoreni iz ljubavi, sa smislom a ne željom za profitom. Sebastian, osim financijskih problema, ima tu nesreću da je lokal u kojem želi otvoriti klub trenutno pretenciozni restorančić a Mia koliko god se trudila kao glumica ima problem da je nitko na audicijama ne primijeti. On i ona, kako to već obično biva, konstantno nalijeću jedno na drugo sve do trenutka kada to uzimaju kao znak sudbine odlučuju se malo bolje upoznati, a nas gledatelje povesti na ples kroz muzičko/filmsku historiju grada zvijezda.

Grade zvijezda, da li za mene sjajiš?

Chazelle ovu jednostavnu priču „On i ona se upoznaju“, koju je publika vidjela tko zna koliko puta već, uspijeva načiniti svježom prebacujući fokus s ljubavne priče na onu o talentima koji pokušavaju izgraditi budućnost. Dok gledamo u prvom planu kako njih dvoje šetaju filmskim setom WB studija, ili odlaze u Griffith Observatory koji dobiva novi filmski život, nakon onog u filmu „The Rebel Without a Cause“, u pozadini se odvija mnogo bitnija stvar, velika bitka za budućnost, postavljanje pitanja da li je vrijedno za snove umrijeti ili je ipak bolje odreći se snova i živjeti prosječnim i dostojanstvenim životom, nesretno.

Kada bi se moralo izdvojiti nešto o ovom filmu što funkcionira bolje u odnosu na ostalo, to bi svakako bila savršena glazbena usklađenost. Film obiluje fantastičnim jazzom, simpatičnim i svježim pjesmicama, kao i pjesmama koje ciljano ostavljaju dojam pripadnosti nekom drugom dobu ali pored tolike šarolikosti opet ne čine disbalans. Da Damien Chazelle zna šta radi najbolje se vidi upravo u momentima kada se radnja filma usporava (ali ne i nasilno prekida) zbog glazbe, koji dolaze prirodno, svako pjevanje ima svoj razlog a uvedeno je postepeno i neprimjetno (dakle nema klišea o suludom pjevanju iz vedra neba), na momente toliko neprimjetno da prođe pola glazbene numere prije nego je postanemo svjesni.

Još netko u redu za nagrade..

„La La Land“ je film koji u ovom momentu obožava kako publika tako i kritika, nominiran je za 7 zlatnih globusa a svi mu predviđaju odličan uspjeh i na samim Oscarima. Chazelle ovim filmom želi da pokrene ljude (posebno one mlađe) da dođu u kino, ugase svoje telefone i uživaju u filmskoj magiji koja se bori za opstanak, da ponovno pronađu svoje snove, i konstantno rade na njihovom ostvarenju, stoga bi se i uspješnost ovog filma, na kraju ipak, trebala mjeriti prema ovom parametru a ne po broju osvojenih nagrada ili hvalospjevima kritike.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s