Ziher.hr recenzija “It’s Only the End of the World”

http://www.ziher.hr/dom-boli-its-only-the-end-of-the-world-x-dolan/

Rijetke su prilike kada kritika govori jedno, a žiri nekog festivala drugo, pogotovo kada je u pitanju filmski festival kao što je Cannes. Ipak, ove godine desila je jedna takva zanimljiva situacija. Nakon premijere filma It’s Only the End of the World (2016) kanadskog redatelja Xaviera Dolana, 12 kritičara najvećih filmskih magazina (Hollywood Reporter, AV club, Variety, Screen International…) napisalo je manje više identične industrijske kritike, žalili su se što veliki glumci glume u maloj drami, da je u pitanju teatarski komad eto samo tako snimljen u film, da je razočarenje za fanove ovog redatelja.

Nekoliko dana kasnije još 8 „velikana kritike“ pridružilo se stavovima svojih kolega,te filmskog wonderboya odveli u očaj. Ipak, posljednjeg dana festivala, na dodjeli nagrada, film It’s Only the End of the World, osvojio je „Grand Prix“ Cannesa, te iznenadio kako vanjske promatrače (koji nisu imali priliku biti na festivalu i pogledati ovaj rad) tako i samog redatelja, koji je u suzama primio prestižnu nagradu. Očito da klauza promisli pa napiši je nešto na šta su kritičari zaboravili pod pritiskom da prvi objave tekst i prigrle svojem mediju što je moguće više pregleda (a samim tim i novca).

Kazališni komada Juste la fin du monde francuskog stvaraoca Jean-Luc Lagarca, iz kojeg je Dolan oblikovao svoj najnoviji film, govori o smrti obiteljskih odnosa, o onom neimenovanom prostoru koji se stvori između ljudi kada nemaju više ništa da kažu jedni drugima, jer ih je život okrenuo u drugim pravcima. Tragedija o krvnoj vezi i tišini počinje odlukom pisca Luisa (Gaspard Ulliel) da posjeti svoju obitelj, nakon 12 godina izbjegavanja i slanja na silu srdačnih razglednica. Pisac se priprema da svojima saopći nešto veoma bitno, ali ni sve iskustvo i mašta koju posjeduje neće mu biti od pomoći da se pripremi za stvari koje dolaze.

Kada istina zašuti

Izvorni dramski koncept o strancima vezanima krvlju nije previše izmijenjen za film. Pored Luisa tu su Majka (Nathalie Baye), koja duboko u svom autoritetu skriva nesigurnost i strahove dok opsesivno pokušava spasiti obitelj od raspadanja, brat Antoine (Vincent Cassel) kojem je protiv volje nametnuta uloga glave porodice koja ga čini nesretnim i ljubomornim na mlađeg brata, njegova žena Catherine (Marion Cotillard) koja je o Luisu čula samo preko njegovih uspjeha kao autora te onoga što su joj ukućani pričali, te buntovna sestra Suzanne (Léa Seydoux), kojoj „brat uzor“  gotovo da nije ostao u sjećanju, koliko god skriveno osjećala privrženost njemu.

Upoznavanje protagoniste sa svakim od svojih bližnjih zasebno postepeno nam daje sliku sredine koju je napustio, života koji odavno već nije njegov, te daje naslutiti šta ga je vratilo tu nakon toliko godina. Osnovna intencija Luisa za povratak (ono nešto veliko što se sprema reći svojima), u početku nas drži da nastavimo gledati film, ali postepeno blijedi, postaje manje bitno, pa tako do kraja filma apsolutno nevažno u odnosu na ono što se razvilo za vrijeme ove posjete. Format 4:3, koji je Dolan koristio u filmu „Mommy“, ovog puta igra mnogo veću ulogu u filmu, čini svaki razgovor intimnijim, daje nama publici priliku da upijemo svaku ekspresiju lica koju dobivamo od ovih karaktera, jer zaista, svaki pokret u ovom filmu nosi svoje značenje.

Foto: facebook.com/Justelafindumonde.lefilm

Kada stari umovi pričaju o današnjoj mladosti

Razlog iz kojeg se ovaj film našao na meti kritičara u Cannesu bila je njegova jednostavnost. Dramski tekst koji nije izmijenjen i konstantno plan/kontraplan kadriranje mogu se doimati jednostavnima, ali iza njih ipak postoji intencija, zadržati originalan duh i emociju teatra. Da je mladi redatelj ciljano ovo izveo najbolje se vidi u dobro osmišljenim scenografijama kuće u koje se svi članovi obitelji, osim Luisa naravno, stapaju svojim izgledom, odijevanjem i karakterom. Tu je svakako i igra svjetla koja nas pokušava usmjeriti u suprotnu stranu od dešavanja, jer dok priča govori jedno, a osvjetljenje drugo, gledatelji će se zapitati tko je stvarni negativac obitelji, ako on(a) zaista postoji.

Scene dugih dijaloga, bez mnogo radnje, vjerovatno bi brzo dosadile za gledati, da Dolan nije popunio prostor između njih s golišavim flashbackovima sjećanja protagoniste i zabavnom glazbom koja je u svakoj situaciji doprinijela sveobuhvatnu filma.  Ako bi se filmu tražile zamjerke, svakako bi se mogle naći u samoj završnici gdje Dolan pokušava privesti film kraju indirektno, preko simbolizma koji je veoma jednostavan da daje blagu dozu amaterizma u radu. (KVARIŠ/SPOILER: Na kraju filma Luis završava svoj posjet obitelji, kreće prema vratima a potom se javlja ptica koja leti kroz kuću, kaotično, ne snalazeći se u prostoru, te na kraju pada mrtva na pod)

It’s Only the End of the World, treba priznati, nije Dolanov najbolji film, niti pretjerano odaje karakteristike njegovog izričaja, ali nedvojbeno je jedinstven rad otvoren za nebrojeno emocionalnih iskustava, neriješenih pitanja i tumačenja, sve ovisno od ličnog boja svakog od gledatelja.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s