Ziher.hr recenzija filma: “Cafe Society”

http://www.ziher.hr/jos-jedan-filmski-vremeplov-woodyja-allena-cafe-society-w-allen-2016/

 

Woody Allen ovog novembra proslavlja 50 godina od izlaska prvog filma „What’s Up, Tiger Lily?“, Pedeset godina stvaralaštva, sa novim filmom gotovo svake godine, među kojima je mnoštvo prestižno nagrađivanih, osnovni su razlog zašto postaje veoma teško dati pravedan sud o kvalitetu svakog novog rada ovog redatelja. „Cafe Society“, njegov ovogodišnji film, sigurno je jedan je od zanimljivijih i gledljivih u posljednjih nekoliko godina.

Protagonista filma Bobby Dorfman (Jesse Eisenberg), mladić iz Bronxa, jevrejskog porijekla, napušta New York, ranih tridesetih godina dvadesetog stoljeća, sa željom da izgradi karijeru u Hollywoodu. Po dolasku Bobby počinje raditi za ujaka Philla Sterna (Steve Carell), velikog agenta za talente koji živi u punom blještavilu filmskog grada. Ujak Phil daje mu jednostavan poslao dostavljača paketa, kako bi dobio priliku da se upozna s gradom i ljudima u njemu, te upućuje svoju sekretaricu Vonnie (Kristen Stewart) da mu pomogne u tom pohodu. Bobby i Vonnie se brzo upoznaju, kreću dijeliti prezir prema lažnom sjaju Hollywooda i naravno razvijaju osjećanja jedno prema drugom. Sve bi to bilo sjajno da Vonnie nije ljubavnica Phila Sterna.

Visoko društvo Hollywooda (ili možda Deja Vu likovi?)

Ono na čemu Woody Allen nikada nije zakazao u svojoj karijeri su zanimljivi likovi i odabir pravih glumaca za uloge. Allen oblikuje lik Bobby-a prema svom uzoru, što smo do sada mogli vidjeti u nebrojeno mnogo njegovih filmova. Bobby je još jedan mladi Jevrej sa zapadne obale koji ima razvijenu životnu filozofiju od koje nikada ne želi odstupiti, izraženo znanje prema nekom vidu umjetnosti i pokušava izbjeći društvene mase/situacije u kojima bi se morao suočiti s ljudima suprotnog mišljenja. Jesse Eisenberg  uspijeva napraviti balans između ove Allenove autobiografske figure i figure izgubljenog mladića u sazrijevanju koju je često igrao kroz svoju karijeru.

Vonnie se u početku doima kao jednodimenzionalan lik, kao izgubljena djevojka koja obavlja svoj posao bez mnogo strasti i želje , te ostavlja dojam da je u pitanju sredstvo razvijanja radnje kroz njenu poziciju i ponašanje u ljubavnom trouglu. Na svu sreću Allen je na vrijeme izvodi iz uloge „Manic Pixie Dream Girl“  i dodaje joj mistično/realističnu notu koja oživljava film i daje dojam nepredvidivosti i neriješenosti specifičan za  njegove kvalitetnije radove.

Phil Stern vjerojatno je najzanimljiviji lik ljubavnog trougla pa je šteta što gledatelji ostaju uskraćeni za detaljniji uvid u njegove misli i djela. Ono što u velikoj mjeri dobivamo je konstantna užurbanost i zategnuti odnosi sa ženom s povremenim djelićima zvjezdanog sjaja, zabava uz bazen, uz mnoštvo velikih imena filmske industrije 30-ih koja nikada ne vidimo (Možemo se zapitati da li je Phil zaista dobar Hollywoodski agent ili obični prevarant). Steve Carell uspijeva prenijeti dubinu i energiju lika u ono malo scena u kojim se pojavljuje ali činjenica da lik nije dovoljno razvijen ipak stvara disharmoniju zbog koje izostaje osjećaj napetosti u scenama ljubavnog trougla. Na kraju trougao ostaje ukočen i bezličan pa je moguće pomisliti kako je redatelj izbjegavao pisanje situacije u kojima bi likovi morali iznijeti suprotna mišljenja.

Glamur New Yorka (i savršeni jazz vremeplov)

Dok se prva polovina filma odvija u Hollywoodu i fokusira na likove, u drugoj polovini, nakon što se Bobby vrati u New York, film poprima potpuno novu, osjetilnu, dimenziju. Iznenada sve, od naracije preko glume do pokreta kamere ostavlja dojam pripadnosti filmskim klasicima 30-ih. „Cafe Society“ dobiva emocije i duh romantičnih komedija „Blonde Venus“ i „Hands Across Table“ kao i gangsterskih filmova „Little Caesar“ ili „The Public Enemy“ bez da pritom referira na njih ili pokušava raditi loše omaže na njihov račun. Najsvjetlija tačka filma, i možda jedina stvar na koju je nemoguće pronaći zamjerku, je soundtrack za koji su posebno adaptirani klasici Richard Rogersa i Lorenz Harta kao i  Harry Warrena. Vince Giordano i Nighthawks-i tako su za ovaj film izveli „Lady is a Tramp“, „Jeepers Creepers“, „I only have eyes for you“ i još 12 savršenih jazz skladbi.

Nažalost Woody Allen ni u uvoj, ugodnijoj, drugoj polovini filma ne uspijeva da izađe iz svoje sigurne zone i priušti gledateljima nešto značajno po čemu bi pamtili ovaj film. Na kraju sve završava s mnogo sjaja, mnogo glamura s brzim i  neočekivanim razrješenjem, moglo bi se reći u klasičnom stilu redatelja. Vrijeme je najbolji pokazatelj kvaliteta, stoga, trebali bi se zapitati, kroz nekoliko godina, koliko filmova Woody Allena ćemo se sjetiti i nabrojati prije nego spomenemo „Cafe Society“.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s