Vježba: Police sa knjigama

Laganim koracima ušetao je u tamnu sobu koja se osjetila po papiru, tinti i budžu. Zatvorivši vrata potpuni mrak je obuzeo prostoriju a njegov spokojni starački hod se nastavio. Na zidu se nalazio šalter povezan s lusterom u prostoriji ali ga nije pritisnuo.

Stari luster u tri reda debelih kristala grandiozno bi obasjao prostoriju, do njenih najskrovitijih uglova, ali za njega ta stara stvar je oduvijek bila kič. Tko još pri zdravoj pameti postavlja kristalni luster u radnu sobu? Kakav to rad zahtjeva toliku rasipnost. Već godinama ga je planirao ukloniti, ali uvijek bi nešto novo iskrslo, uvijek bi bila ta neka bitnija stvar za obaviti ili pak naprosto moment nije bio taj, nije bio pravi. Na to sve su i godine stigle, a s njima i drugačiji život. Danas, taman kada bi i imao želje, ne bi bio u stanju popeti se na stolicu i izvrnuti ta tri šarafa što drže luster. Kako zbog slabije stabilnosti tako i zbog bolova u kičmi i reumatoidnog artritisa u rukama.

Nastavio je svoj hod kroz mračnu prostoriju, te dok bi bilo koja druga osoba se osjećala poput slijepca i zapela za tko zna šta već na podu, on je poznavao ovu sobu. On i soba već veoma dugo kao da su bili jedno. Nakon dvadesetak umornih koraka, zaustavio se, posegnuo lijevom rukom prema naprijed dok je desnu spuštao s visine prsa na visinu kukova, tražeći dlanom čvrsti, stabilni oslonac u formi drveta. Spustivši desnu ruku na drvenu podlogu lijeva ruka je pronašla što je tragala. Nasmiješio se, pomjerio lijevi palac naprijed ka kažiprstu a gumb u njegovoj ruci je napravio klik nakon kojeg je zatreptalo svjetlo.

Na prvih nekoliko treptaja mogla se razabrati samo modro plava lampa u obliku viktorijanskog čajnika, na drvenom radnom stolu boje trule višnje. Svjetlost je potom blago širila do ruba stola, odajući obrise prateće stolice. Na stolu, osim lampe, nalazilo se more razbacanih napola zgužvanih papira popunjenih crnim i plavim mastilom, ispod kojih se skrio unisov pisaći stroj narančaste boje. Prašnjave dioptrijske naočale i dvije šolje na printom “Franz Kafka, Prague” dodatno su ukrašavale stol. U jednoj čaši nalazila se mutna tečnost tamno zelene boje, u drugoj dva srebrena naliv pera na kojim se zlatnim slovima presijavao naziv “Rexpen”. Svjetlo je potom napokon nadvladalo mrak u prostoriji i pokazalo izgrebani parketni pod, te zidove koji to ustvari nisu. Zidove ove prostorije bili su skriveni. Od poda do plafona, od ulaznih vrata do njima suprotnog zida, između kojih se nalazio samo neuredni radni stol, stolica i pompozni kristalni luster, sve je bilo prekriveno knjigama.

Starac je laganim pokretima podigao naočale sa stola, obrisao ih od svoju flanelnu košulju a potom pozicionirao na vrh nosa. Okrenuo je leđa radnom stolu te pogledom putovao preko police s knjigama na desnom zidu. Za njega taj prosti pogled preko police bio je mnogo više od toga. On je zaista putovao,mislima, u prošlost. Svaka knjiga u toj sobi nosila je mnogo više od svog sadržaja. Svaka od njih je imala po još jednu svoju dodatnu priču, priču o danu kada je došla u privatnu biblioteku ovoga starca. Svaka od tih priča nosi imena drugih osoba koje su je tu donijele, drugih razloga iz kojih su donesene, kao i svoju avanturu s ovim nevjerojatnim matorcem prije nego li su se našle na svom gotovo vječnom prebivalištu ove police. Još uvijek, s vremena na vrijeme on ih je uzimao i listao, u njima nešto tražio, podvlačio, najčešće dok je provodio vrijeme za pisaćom mašinom. Ali večeras on je tu, gleda u njih, ali njegova mašina odmara ispod gomile papira. Šta je to tako velika prilika da se ovo dešava.

Kada se posvađao sa svojom djecom, te su se oni zaputili preko svijeta, on nije proveo vrijeme za knjigama nego za pisaćim strojem. Poslije povratka iz bolnice, nakon što je doživio prvi srčani udar, on opet nije poželio knjige nego pisaći stroj. Čak i prije dvije godine, kada mu je supruga preminula,i kada je on ostao sam, i tada nije tražio smiraj u knjizi nego u utiskivanju crnog mastila na djevičanskoj bijelosti papira.

Pogled mu se napokon zaustavio na jednoj knjizi sivih korica, kojima se izvorna boja više nije mogla ni špekulirati. I sam naslov je izblijedio s korica. Prišao je oprezno tom starom oronulom titanu, kao da će oživjeti i proždrijeti ga, ali ne titana je vrijeme pojelo. Bio je svjestan drveta koje je rodilo tu malu hrpicu papira. Nekada veliko i snažno, podarilo je dug vijek ovoj svojoj drugoj formi, i on će je sada spustiti na svoje ruke. Preživjelo je toliko vremena, samo da bi došlo do ovog momenta. Starac je izvukao knjigu s police, spustio je na svoj lijevi dlan a kažiprstom desne ruke otvorio naslovnu stranu. Žutilo stranice uznemiravala su crna tiskana slova, ime knjige, “Buđenje”, te ime autora koji ni starcu nije bilo poznato. Sklad žuto-crne naslovnice remetio je sitno napisani tekst plavom kemijskom olovkom.

Rukopis je bio blag, uredan, previše graciozan da bi mogao pripadati jednom muškarcu, previše brzih poteza da bi pripadao zrelijoj osobi. Mada nije vidio ovaj rukopis veoma dugo, on ga je poznao. Pripadao je jednoj djevojci koju je poznavao, u nekom drugom životu, činilo mu se. Bilo je to prije mnogo godina, prije djece, žene, poslova, studija, prije nego je razmišljao šta želi u životu biti. Ona, s druge strane, je znala da će on jednoga dana postati književnik, da će s istom ljubavlju s kojom njoj priča o književnosti, pričati pred punim amfiteatrima mladih ljudi. Stoga mu je i poklonila ovu knjigu, prvu iz koje se vremenom izrodila čitava kolekcija, ova prostorija u kojoj se nalazi. Sve je krenulo od jednog poklona u obliku knjige, primljenog od djevojke kojoj više ne pamti ni imena. Ona je prva koja je vjerovala u njega a on se nije nikada do danas udostojio da otvori ovu knjigu, da se zapita šta se nalazi između korica knjige, ili na prvoj stranici, napisano jeftinom kemijskom olovkom. Tekst je dominirao svojim plavetnilom, žuboreći riječi:

 

 

Svaki osmjeh izvana,
Lomio je svaki vrisak unutra,
Zbog saznanja da nikada neću
biti tu, pored tebe,
Kada te napadi tjeskobe zarobe.

Da nijedna pjesma neće se zvati našom,
da naši pogledi neće pričati nikakvu drugu,
osim ovu patetičnu priču,
Od jutros,
I svakog prošlog jutra.

Ja neću biti tvoja patetika,
zbog toga ni ti moja.
Biće to neki drugi stranci,
jer mi nikada nismo
Ni imali šanse!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s