Vježba: K

Cilj vježbe, napisati stranicu teksta a ne napraviti nikakav pomak u radnji…

„Još jedna vedra noć, savršena za šetnju“, pomislio je K izlazeći iz omiljenog kluba, prenatrpanog ljudima koji se zabavljaju kao da sutra ne postoji. Bila je topla decembarska noći, neposredno iza tri sata. Mnogo je noći poput ove iza njega. Odradio je svoj posao na ulazu u klub, podigao novac, potražio komade koji su kraj njega prošli na ulazu, popio piće ili dva a onda se pješke zaputio kući. Smatrao je sebe zrelim, do neke mjere možda i intelektualnim, radi tih šetnji u tri ujutro u kojima je na svojstven način proživljavao katarzu.

Njegov put do katarze bio je sačinjen od šetnje sa jednog kraja grada na drugi, kući, trajanja od nekih sat i petnaest minuta u toku kojih je vodio razgovore sa sobom. Ti razgovori su obično počinjali sa „Još jedna vedra noć, savršena za šetnju“ nakon koje bi usljedilo „Kako je lako biti sretan, evo malo sam raduckao, malo se zabavljao, popio koje piće te pri tom zaradio nešto novca. Taman ga ne moram ni trošit na taksi nego ću evo baš sad da uživam u pješaćenju. Šta mi više od ovog treba? Možda da je češće ovog posla da ima, i da se tu i tamo štagod ubode, al vala i nema se šta ubost, takva vremena došla da su sve kvarne. Zato ih valjda i zovu ribama, jer se lako kvare. Platiš im piće, daš im malo pažnje i prije nego primjetiš već su ti za vratom napadaju te da si ološ ili šta već a ti jarane ni kriv ni dužan.“. Iz ovoga bi se razvukla čitava diskusija koja je trajala taman toliko da pred ulazom u svoj haustor K može sebi da kaže „Jebo sve ovo i ja budala svašta kontam“ te da smiri svoje strasti. Nisu njegove misli uvijek kretale u tom pravcu, ponekada bi K razmišljao o fakultetu, ozbiljnom poslu, bilo je momenata u kojima se znao prisjetit i starih školskih jarana, mada opet i te misli bi završavale na sličan način, pred haustorom sa jednim univerzalnim zaključkom, majkom sveg znanja „Jebo sve ovo i ja budala svašta kontam“.

Univerzum se savršeno posložio i ove noći za jednu takvu šetnju u katarzu. K je izašao iz svog omiljenog kluba, pomislio „Još jedna vedra noć, savršena za šetnju“ zaputio se na suprotnu stranu grada ali se njegove misli nisu zaputile ka još jednom intelektualnom monologu. Misli su bile tihe i staložene. Ništa nije brujalo, ništa nije rađalo emocije ništa nije postavljalo pitanja niti preslagalo ono što se u toku noći desilo. Od njegovog dolaska na radno mjesto, sve je bilo uobičajeno, ušao je u klub oko devet sati, pozdravio se sa konobarima koji su tu noć radili, prošao sa druge strane šanka, preuzeo svoj depozit, pečat i ulaznice a zatim je dostojno proanalizirao lokal. Pogledom je prošao preko svih ljudi koji su tu sjedili u potrazi za praznim visokim stolom i eventualno nekom šank stolicom. Nakon što je locirao prazan stol prenjeo ga je na ulaz, na njega postavio depozit i dio ulaznica dok je sa pečatom i drugim dijelom ulaznica krenuo prolaziti goste koji su se nalazili u lokalu. Naplativši ulaz „sjedačima“ pogledao je u sat, naručio prvo piće a potom se stacionirao na svoje radno mjesto, ulaz. Ostatak noći se odvijao ustaljenim putem, ljudi ulaze, daju novac, dobijaju kartu, ljudi izlaze na zrak, pružaju ruku, dobijaju pečat. I tako nekih tri sata, dok se kutija sa depozitom ne napuni a bunt karti ne istanji ili još bolje ne iskoristi do kraja.

Zašto su mu onda misli bile prazne? Šta se to dešavalo sa K da njegovo putovanje kući te noći bude takvo, bez ikakvog značenja, bez bujice misli koje kuljaju, bez analiza i bez satisfakcije. Ni sam provod nije bio toliko loš. Zato što su sve karte prodane gazda ga je nagradio sa malo više novca i pićem „na kuću“ čitave noći. Naručio je duplo a zatim se uputio ka bini kako bi bolje čuo šta to dj večeras vrti. Neke curice su se vrtile oko njega, proveo je sa njima jedno piće, zgrabio malo mesa a prvom prilikom kojom su se zaputile prema toaletu on se zaputio natrag prema plesnom podiju. Nakon kratke analize napravio je odluku da je došlo vrijeme za fajront. I tako, izašao je iz svog omiljenog kluba, punih džepova, zadovoljan sobom, pomislio „Još jedna vedra noć, savršena za šetnju“ te krenuo na drugu stranu grada. Njegove misli kao da nisu krenule sa njim. K je hodao gradom u potpunom mentalnom zatišju.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s